Bosanski, hrvatski i srpski glavni su standardni jezici koji se upotrebljavaju u Bosni i Hercegovini. Lokalno se nazivaju bosanski, hrvatski i srpski. Ta tri standarda dijele velik dio gramatike i rječnika, pa je svakodnevni razgovor uglavnom moguć bez prevođenja. Razlike se pojavljuju u izgovoru, preferiranim riječima, pravopisu, stilu i nekim gramatičkim izborima. Latinično se pismo široko upotrebljava u cijeloj zemlji. Ćirilica je također dio javnog i kulturnog života te se osobito povezuje sa srpskim jezikom, iako stvarna uporaba pisma ovisi o mjestu, ustanovi i osobnim navikama. Regionalni govor ne prati uvijek uredno standardni jezik. Na naglasak i rječnik mogu utjecati grad ili selo, dob, obrazovanje, obiteljska povijest, migracije i kontakti sa susjednim područjima. Nazivi jezika povezani su s identitetom, pa je pristojno upotrebljavati naziv koji osoba sama odabere. Međusobno razumijevanje ne znači da je nečiji preferirani naziv jezika nevažan. U formalnoj se komunikaciji može upotrebljavati pažljiviji standardni jezik nego u svakodnevnom govoru. Javne ustanove, škole, mediji i poduzeća mogu se razlikovati u izboru riječi i pisma ovisno o svojoj lokaciji i publici. Uobičajeni pozdravi uključuju dobar dan i hvala. U neformalnom se govoru upotrebljavaju i kratki pozdravi poput zdravo ili ćao, ali najbolji izbor ovisi o odnosu i situaciji. Posjetitelji mogu uspješno komunicirati ako nauče pristojne izraze, govore jasno i provjere nepoznate riječi. Bliska povezanost među standardima prilika je za sporazumijevanje, dok osjetljivost identiteta i lokalne razlike čine obzirno slušanje nužnim.
Jezik u Bosni i Hercegovini
Jezik u Bosni i Hercegovini uglavnom je organiziran oko bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika, koji su blisko povezani i obično međusobno razumljivi. Latinica je raširena, dok ćirilica također ima ustaljeno mjesto, osobito u srpskoj uporabi. Imena, pisma, naglasci i preferirani nazivi mogu imati osobno i političko značenje.
VivAVia can make mistakes. Check important information.