Jezik u Srbiji

Srpski, odnosno srpski jezik, glavni je jezik javnog života, obrazovanja, medija, obiteljske komunikacije i svakodnevnog rada u Srbiji. Pripada skupini južnoslavenskih jezika. Srpski se piše ćirilicom i latinicom. Ćirilica ima snažnu kulturnu i službenu ulogu, a latinica je također vrlo česta na znakovima, u porukama, poslovanju i digitalnoj komunikaciji. Jezik ima gramatičke padeže, gramatički rod i glagolske oblike koji označavaju vrijeme i vid. Početnici mogu komunicirati korisne stvari i bez istodobnog svladavanja cijele gramatike. Izgovor je obično tijesno povezan s pravopisom, što učenicima može pomoći pri čitanju naglas. Govornicima engleskog neki su glasovi i slova nepoznati, pa je redovito vježbanje korisnije od nagađanja na temelju pravopisa. Ljudi mogu koristiti ekavski ili ijekavski izgovor i rječnik, ovisno o regiji, obiteljskom podrijetlu i komunikacijskoj situaciji. Srpski također dijeli obilježja i rječnik s drugim jezicima nekadašnjeg jugoslavenskog prostora. Važna je razlika između formalnog i neformalnog obraćanja. Uporaba oblika Vi u uljudnom ili formalnom odnosu i ti u neformalnom može pomoći da pokažete odgovarajuću razinu prisnosti, iako stvarna uporaba ovisi o dobi, okolnostima i osobnim sklonostima. Među uobičajenim svakodnevnim riječima su zdravo za pozdrav, hvala za zahvalu, molim za „molim” ili „nema na čemu”, dobro za „dobro” i doviđenja za pozdrav pri odlasku. Nekoliko uljudnih izraza često otvara put daljnjem razgovoru. Jezik je povezan s identitetom, obrazovanjem, poviješću i pripadnošću. U razgovoru s ljudima u Srbiji slušajte koje riječi i izgovor preferiraju, umjesto da jedan oblik smatrate jedinim ispravnim načinom govora.