Umjetnost u Mađarskoj

Mađarska umjetnost razvijala se kroz lokalne tradicije i širu europsku razmjenu. Kraljevski dvorovi, crkve, gradovi, sela, manjinske zajednice, privatni pokrovitelji, javne ustanove i neovisni umjetnici pridonijeli su njezinu razvoju. Narodna umjetnost, odnosno népművészet, obuhvaća vez, ukrašenu keramiku, rezbarstvo, nošnje, glazbu, pjesmu i ples. Uzorci se razlikuju po regijama, a predmeti koji se danas izlažu kao baština nekoć su imali društvenu ili praktičnu namjenu. Mađarska književnost ima posebno kulturno značenje jer je jezik usko povezan s identitetom. Poezija, romani, drama, eseji i književnost za djecu istražuju osobni život, povijest, pripadnost, humor i političke promjene. Glazba obuhvaća seoske tradicije i glazbeni izričaj Roma, kao i klasično skladateljstvo, operetu, jazz, rock, elektroničku glazbu i suvremene eksperimente. Narodna se glazbena građa može čuvati, prerađivati, proučavati ili upotrijebiti za stvaranje nečeg novog. Pokret táncház, odnosno plesna kuća, stvorio je mjesta na kojima ljudi zajedno uče tradicionalnu glazbu i ples. Baštinu tretira kao zajedničku aktivnost, a ne samo kao scenski nastup. Arhitektura u Mađarskoj pokazuje srednjovjekovne, osmanske, barokne, historicističke, secesijske, modernističke, socijalističke i suvremene slojeve. Ulice i zgrade često otkrivaju više razdoblja na malom prostoru. Muzeji, galerije, kazališta, kina, koncertne dvorane, knjižnice, umjetničke škole, festivali, ateljei i društveni centri podupiru umjetnički život. Pristup i kulturni resursi više su koncentrirani na nekim mjestima, osobito u Budimpešti, nego na drugima. Umjetnici mogu slaviti nacionalne tradicije, propitivati javno pamćenje, opisivati iskustva manjina ili stvarati bez nacionalne teme. Nijedan pojedinačni stil ne može predstavljati svu umjetnost u Mađarskoj.